Zanima te kada se radi i kako izgleda psihološka procena deteta? Čemu služe dobijeni rezultati? Pitaš se kako da pripremiš dete za taj razgovor? Na pravom si mestu, jer ću ti sada pružiti konkretne odgovore na ova pitanja.
Procena se radi kada postoji sumnja da dete:
Pre dolaska psihologu dete treba pripremiti na razgovor kako bi se umanjio ili izbegao faktor straha. Na primer, primetili smo da ti teško ide učenje ili vidimo da postoji neki problem u druženju sa decom iz odeljenja. Želimo da ti pomognemo i ohrabrimo te da to rešiš i zato se obraćamo psihologu za pomoć. Pošto te psiholog ne poznaje, postaviće ti neka pitanja kako bi te što bolje upoznala i kako bi razumela tvoj problem, na primer: šta voliš da radiš, da li nešto treniraš, sa kim se družiš, koji ti je omiljeni predmet, kako izgleda tvoj dan. Tek kada te dobro upozna, može da te nauči kako da rešiš problem. Zato je važno da iskreno odgovaraš na pitanja. Psiholog je osoba koja ima mnogo razumevanja za decu i ne treba da se plašiš kada ideš kod nje. Ponekad ćeš da radiš i neke zanimljive psihološke eksperimente i vežbe koje će da ti pomognu da dođeš do rešenja problema.
Dakle, važno je da dete ne bude blokirano strahom, već da razume da smo svi tu da ga podržimo.
Neka dete bude odmorno. Preporučujem da se procena ne radi posle časova u školi jer sam primetila da su deca tada manje skoncentrisana, već u prepodnevnim satima, najbolje pre škole.
Proces procene se sastoji od dve etape:
Prva etapa procene: Na samom početku intervjuišem roditelje i dete i tako prikupljam ključne podatke i definišem šta je razlog procene. Intervju najčešće podrazumeva prikupljanje sledećih podataka: porodična i školska klima, socijalizacija deteta, emocionalni status, način na koji dete i porodica vide problem, školski uspeh. U razmatranje se uzima i mišljenje iz škole ili nekog drugog stručnjaka, naravno ukoliko ih ima i uz saglasnost roditelja.
Uvek postoji svrha psihološke procene (to je jedna od prethodno nabrojanih šest stvari). Procenu može da predloži roditelj, pedijatar, psiholog, pedagog, defektolog, logoped, psihijatar, učitelj ili nastavnik. To što je neko od stručnjaka predložio psihološku procenu ne treba da bude razlog za brigu, već mogućnost da cela porodica dobije praktične smernice za adekvatan razvoj deteta, naravno ukoliko je to potrebno. Isto je kao kada imaš visoku temperaturu i osećaš bol u grlu, pa ti lekar predloži da proveriš krvnu sliku kako bi znao koji savet treba da ti uputi i da li uopšte treba dodatno da interveniše.
Druga etapa procene: Dete u prostoriji ostaje sa psihologom, radi testove, popunjava upitnike, usmeno odgovara na pitanja, radi zadatke i vežbe. Poenta je da dete radi samostalno, onoliko koliko može. Dakle, ja ne pomažem detetu, već ga objektivno procenjujem, postavljam pitanja, beležim odgovore, merim vreme rada, pratim ponašanje, ekspresiju osećanja, reakciju na uspeh i neuspeh. Deca uglavnom ne obraćaju pažnju na to šta ja radim, njima su zanimljivi materijali i usmereni su na njih. Uvek se potrudim da detetu obezbedim prijatno okruženje, od prostora, do načina komunikacije. Zato budi siguran/na da će detetu biti zanimljivo i da se neće osetiti manje vredno.
Postoje situacije kada proceni prisustvuju roditelji. Primer: dete ima 7 godina, plače, nepoverljivo je, u školi se teško snalazi, govor je nedovoljno razvijen za uzrast, pojmovni rečnik je oskudan, ne razume instrukcije. U takvoj i sličnim situacijama značajno je prisustvo i podrška roditelja.
U zavisnosti od definisanog problema, to jest od svrhe procene, mogu da ispitujem intelektualne kapacitete deteta, socijalni i emocionalni razvoj. Primer 1: Ako dete ima 8 godina, nije usvojilo veštine čitanja i pisanja, primarno ću koristiti instrument za procenu intelektualnih kapaciteta. Primer 2: Ukoliko adolescent ima 13 godina, sklon je samopovređivanju, u školi je odličan učenik, onda ću se fokusirati na socijalni i emocionalni razvoj. Dakle, neću koristiti iste instrumente za svako dete, već ću birati one koji su adekvatni za problem koji želim da ispitam.
Koristim širok spektar alata, zbog čega ceo proces traje najčešće dva susreta. Uglavnom, na prvom susretu ispitujem intelektualne kapacitete, a na drugom socio-emocionalni razvoj. Međutim, ponekad je za validnu procenu potrebno i više susreta. To se dešava kada je dete mlađeg uzrasta (7-10 godina), sporo radi, odbija saradnju, ne razume instrukcije, kada je potrebno dodatno da se podstiče i motiviše. Jedan susret traje 60 minuta.
Kako bih prikupila što više podataka o detetu, dok ja radim sa detetom, roditeljima dam upitnik da popunjavaju dok nas čekaju. Koristim različite upitnike, što zavisi od problema koji ispitujem.
Rezultati procene služe porodici i detetu, psihologu, ali i školi, Centru za socijalni rad, različitim komisijama, stručnjacima i institucijama.
Ako dete ima poremećaj u ponašanju, teškoće u socijalnoj i emocionalnoj sferi, učenju ili snižen intelektualni kapacitet, onda procena pomaže tebi i ostalim članovima porodice da bolje upoznate dete, razumete njegovo aktuelno stanje i sposobnosti, osmislite efikasan način vaspitavanja i da očekivanja od deteta uskladite sa njegovim stupnjem razvoja. Od velike su pomoći i školi, jer daju smernice za kreiranje obrazovnih i vaspitnih programa rada koji su po meri deteta. Meni, kao psihologu, rezultati ukazuju na psihološke oblasti o kojima treba da edukujem tebe i dete, zatim kako da svoj način rada prilagodim njegovim sposobnostima i potrebama. Po potrebi, pišem svoj nalaz i mišljenje koji, uz saglasnost roditelja, dostavljam osnovnoj školi, Centru za socijalni rad, različitim komisijama, stručnjacima i institucijama.
Ako se utvrdi da dete ima teškoće u učenju, čitanju i/ili pisanju, onda je važno da se u planiranje podrške uključi škola, defektolog i/ili logoped, kako bi se osmislio adekvatan program učenja prilagođen detetu. Da bi logoped i defektolog odradili svoj deo procene, važno je da na uvid imaju nalaz i mišljenje psihologa
Kada se utvrdi da dete poseduje izuzetne sposobnosti, onda se uključuje škola, koja zajedno sa roditeljima osmišljava konkretan plan rada sa ciljem proširivanja sadržaja koji dete interesuje.
Ukoliko se utvrdi da dete ima iznadprosečnu inteligenciju i ukoliko je socijalno i emocionalno zrelo, onda može ranije da krene u školu, odnosno sa šest do šest i po godina.
Postoji i situacija da psiholog, detetu koje je kalendarski spremno za polazak u prvi razred, preporuči odlaganje polaska u školu i ponovno pohađanje predškolskog programa. To se dešava kada se procenom utvrdi da dete mentalno, socijalno i emocionalno nije pripremljeno za školu. Važno je da znaš da psiholog tada daje svoje mišljenje i preporuku, ali konačnu odluku donosi opštinska komisija- Interresorna komisija.