Roditelji najčešće traže brze i praktične savete za rešavanje različitih emocionalnih problema kod dece, na primer: Kako da dete prestane sa agresivnim ponašanjem u školi? Kako da ode u školu kada oseća strah? Kako da se postavi kada ga vršnjaci zadirkuju?
Ako se pitaš kako da pomogneš detetu kada do sada desetine isprobanih saveta nije donelo rezultat, na pravom si mestu, jer se odgovori nalaze u primeni REBT pristupa.
Metode i tehnike ovog terapijskog pristupa su naučno istražene i potvrđena je njihova efikasnost u tretmanu različitih vrsta problema kod dece i adolescenata. Ovaj modalitet je pravi izbor za tvoje dete jer se primenjuju sledeće strategije:
1. Istražuju se i rešavaju skriveni uzroci problema, umesto samo površnog korigovanja ponašanja
Vežbe ponašanja dolaze kasnije.
Problem sa primenom konkretnih saveta za promenu ponašanja (na primer učenje deteta da udara jastuk kada oseća bes) je taj što se zanemaruju dublji uzroci problema, a njima se u radu sa decom upravo bavi REBT.
Postupak je takav da kod dece prvo rešavam emocionalni problem straha, besa, odlaganja učenja. Kada dete usvoji tu veštinu kontrolisanja svojih emocija, onda ga učim praktičnim socijalnim veštinama, odnosno kako da se ponaša, šta da kaže ili uradi u problematičnoj situaciji.
Postoji jedan složen put koji dete prelazi, a to je put od događaja koji je detetu okidač pa sve do neadekvatnog ponašanja deteta. Odrasli prvo uočavaju neadekvatno ponašanje deteta, kao što je agresivno ponašanje, izbegavanje škole, odlaganje učenja, samopovređivanje. Zato najčešće prvo pokušavaju da promene ponašanje deteta, na primer: Obećaj da više nećeš udarati decu, da ćeš biti pažljivija na času, da ćeš od sutra posle duže pauze krenuti u školu. Ovi načini rešavanja problema uglavnom ne dovode do željenog rezultata jer je njihovom primenom zanemarena veoma važna stvar – nije uzeto u obzir da vezu između događaja koji je okidač i ponašanja deteta čine skriveni uzroci koji na prvu loptu nisu jasni i vidljivi. Prvo rešavam te skrivene prepreke, jer nijedan praktičan savet neće rešiti problem sve dok one stvaraju smetnju na tom putu.
2. Očekivanja od deteta su realna i sa njim se razgovara tako da može da razume sve koncepte važne za rešavanje problema
Dok radim sa detetom imam u vidu da se dečije mišljenje još uvek razvija i da je zbog toga dete sklono da prilikom posmatranja i zaključivanja pravi greške u razmišljenju i iskrivljuje realnost, zbog čega se lakše uznemiri u situacijama koje odraslima deluju potpuno bezazlene:
Mnogo mi je teško danas da učim, uradiću to neki drugi dan.
Iako sam naučila sve lekcije ipak se neću javiti na času geografije jer postoji mogućnost da nešto krene loše.
O ovome edukujem i roditelje jer je važno da prihvate trenutne sposobnosti deteta i da njihova očekivanja budu u skladu sa tim.
Roditelji su često prisutni na terapijama i uključeni u aktivnosti koje dete uvežbava jer tako i vi učite kako funkcioniše sistem rešavanja problema i kako da podržite dete kada se proces terapije završi.
U radu sa detetom primenjujem set posebno osmišljenih i pripremljenih vežbi za konkretan problem deteta. Dakle nije u pitanju klasična terapija razgovorom već niz aktivnosti u kojima je dete aktivan učesnik. Dete može da razume odnos između sopstvenih misli, osećanja i ponašanja, naravno uz pomoć aktivnosti koje su prilagođene i formulisane tako da odgovaraju njegovom razvoju.
3. Uvek se uzima u obzir celokupni razvojni status deteta
Uključivanje roditelja u terapiju i sprovođenje personalizovanih aktivnosti i vežbi za dete planiram na osnovu intelektualnih sposobnosti deteta i razvoja njegovih emocionalnih i socijalnih veština
Iz razvojne psihologije znamo da veliki broj dece razmišlja na ovakav način: Svet mora da bude pravedno mesto za život. Svi moraju da budu fer prema meni. Takođe znamo da deca nemaju kapacitet da prepoznaju ovakav obrazac mišljenja kao uzrok svog problema. Ovu sposobnost postepeno stiču od 12.godine i zato im je potrebna naša pomoć.
Kada im pomognemo da prepoznaju uzrok disfunkcionalnog ponašanja, oni onda nemaju razvijene sposobnosti da dalje nešto urade sa tim, odnosno da taj način razmišljanja promene tako da on bude u skladu sa realnim stanjem u kojem živimo, na primer: Svet nije uvek fer mesto za život. Nekim ljudima koji ne poštuju pravila se može pomoći, ali drugima ne može.
Čak i kada razviju sposobnost realnog sagledavanja sveta u kojem žive, deca onda nemaju kapacitet da tu veštinu primenjuju u specifičnim životnim situacijama ili da je generalizuju i koriste u svim drugim situacijama gde ih tretiraju nepravedno, na primer: Marko se nije ponašao dobro prema meni, ali ja znam da nažalost svet svakako nije uvek fer mesto za život. Marko može da popravi svoje ponašanje, ako bude želeo da uči i radi na tome. Ako ne želi, onda će nastaviti da se ponaša isto i to nema nikakve veze sa mnom.
Uvek uzimam u obzir znanja iz razvojne psihologije koja govore u prilog tome da deca od 7.godine strukturišu svoj svet u empirijskom i induktivnom smislu, što znači da decu učim kroz intenzivne analize konkretnih situacija uz pomoć zanimljivih primera, crteža, igračaka, ilustracija, razgovaramo o specifičnoj situaciji, postepeno učim dete da situaciju sagleda iz druge perspektive, koristim modelovanje i igranje uloga kako bi dete naučilo da podrži sebe u trenucima kada je uznemireno.
4. Dete se uči, obučava i osposobljava da reši problem umesto da mu se samo serviraju dosadna objašnjenja o tome zašto njegovo ponašanje nije dobro
Deca imaju teškoću da vode računa o perspektivi drugih, kao i da razmatraju više od jedne relevantne dimenzije u isto vreme. Pretežno se oslanjaju na percepcijsku analizu, a ne na konceptualno zaključivanje. Zato sa njima ne radim opsežnu analizu i diskusiju o opštim životnim temama, nema sa njima mnogo objašnjavanja kao sa starijim osobama, već se ovde oslanjam na one sposobnosti deteta koje su u trenutnoj fazi razvoja naprednije, na primer: sposobnost da uči pomoću konkretnih i jednostavnih materijala, kao što su slike, dijagrami i priče.
5. Odnos poverenja i saradnje između deteta i terapeuta je osnovni uslov za napredak
Posebnu pažnju pridajem građenju pozitivnog odnosa sa detetom. Tokom celog terapijskog procesa negujem toplinu, saosećanje i bezuslovno prihvatanje. Ni u jednom trenutku nema osuđivanja deteta niti minimiziranja njegovog problema.