„Ja sam pokušao sve da zaboravim, a sada moram da pričam o tome ponovo! „Ko će sve biti tu? Hoće li neko vikati na mene? Šta ako nešto ne budem znao? Gde će da bude ON? Šta radi advokat/sudija/tužilac, ako se uplašim? Koliko će da traje? Kako to sve izgleda? Da li sudija ima uniformu i čekić kojim udari o sto ako ja nešto pogrešim? Šta će me pitati? Šta ako me ON napadne tamo? Šta ako sudija poveruje NJEMU a ne meni? Da li mogu sve da napišem, pa da ponesem, da se podsetim? Šta će da kažu deda i tetka ako ja sve ispričam? Mnogo me je sramota da pričam o tome!”
Odlazak na sud jako brine decu i predstavlja im stresno i uznemirujuće iskustvo. Oni najčešće nemaju nikakve ili imaju netačne pretpostavke o sudskom postupku i ulogama učesnika: misle da je sud mesto za loše ljude, da i svedoci idu na suđenje i mogu „završiti” u zatvoru ako nešto pogreše, ne razumeju uloge ljudi na sudu, a većina njih ne zna šta znači biti svedok na sudu. Deca misle da su ona kriva i da su nešto loše učinila čim idu na sud. Iskustvo svedočenja povezuju sa školskim iskustvom, pa smatraju da moraju imati odgovore na sva pitanja. Boje se da neće razumeti pitanja i da neće moći odgovoriti na ista, te da neće moći da se sete svega i da će nešto pogrešiti.
Svedočenje dece je obično praćeno osećajem krivice i ambivalentnim osećanjima, naročito ako je okrivljeni član porodice sa kojim dete ima uspostavljenu emocionalnu bliskost (što najčešće i jeste slučaj). Javlja se strah od susreta sa okrivljenim, strah od nepoznatog, strah da bi neko mogao vikati na njih, strah da im se neće verovati, bojazan kako će članovi porodice reagovati na njihov iskaz, strah od odbacivanja, strah da ne učini „loše” roditelju, osećaj stigmatizovanosti, nesigurnost, sramota. Dete koje je doživelo zlostavljanje često je glavni i jedini svedok, što predstavlja dodatan stres.
Dete može biti pouzdan svedok, a kao aktivan učesnik sudskog postupka ima pravo da na razvojno primeren način bude upoznato sa svojom ulogom i pravima na sudu. Međutim, ako je anksiozno, jer misli da je su mesto za loše ljude, da se svedocima sudi i da i oni mogu otići u zatvor, validnost iskaza je diskutabilna. Sa druge strane, sa više znanja o sudskom postupku, dete će dati validniji iskaz. Na detetov iskaz mogu uticati strah, pokoravanje autoritetu, nejasnoća događaja, sugestivna ispitivanja. I deca sa blagim do umerenim intelektualnim poteškoćama mogu da daju tačne izveštaje o događajima, ukoliko se razgovor odvija u podržavajućem setingu, uz pomoć tehnika koje su im prilagođene. Da bi se bezbedilo dobijanje validnog iskaza, neophodno je dobro poznavanje razvojnih stadijuma dece i korišćenje adekvatnih tehnika u intervjuisanju.
Deca žrtve i svedoci nasilja bila su izložena traumatičnim iskustvima, često od strane najbližih. Oni su zbunjeni, zaplašeni, razvijaju nepoverenje prema drugima, a naročito prema odraslima. Razgovor sa decom, radi prikupljanja dokaza o eventualnom zlostavljanju, praćen je dodatnim stresom za dete i stalno prisutnom mogućnošću sekundarne viktimizacije. Ponavljani intervjui sa detetom od strane različitih stručnjaka, neosetljiv i nestručan način ispitivanja i dužina trajanja sudskog postupka jesu značajni prediktori stresa i jasni primeri kršenja dečijih prava. Deca su po svojoj prirodi posebno osetljiva, pa im je potrebna zaštita u skladu sa uzrastom, zrelošću i individualnim potrebama. Posebni napori moraju se uložiti kako bi se sprečio bilo koji oblik viktimizacije deteta koji se može javiti kao posledica učešća u sudskom postupku. Dosadašnja iskustva pokazuju da pripremom deteta za saslušanje i pružanjem podrške iskustvo svedočenja postaje manje stresno i neprijatno.
Predvidljivost radnji u okviru postupka daje osećaj sigurnosti i smanjuje osećaj napetosti kod dece koja su u ulozi žrtava/svedoka. To se postiže tako što deca dobijaju informacije prilagođene njihovom uzrastu, stepenu razvoja i emocionalnom stanju. Stručnjaci rade na uspostavljanju dobrog odnosa sa detetom, što doprinosi izgradnji poverenja deteta i porodice u sudski postupak. Odnos poverenja koji se uspostavi sa detetom omogućava da se ono tokom svedočenja, oseća opuštenije, iznosi više detalja o događaju, daje validniji iskaz, a osigurava se i potpuno razumevanje svih pitanja, kao i poštovanje svih prava koje dete ima u toku svedočenja. Podrška koja se pruža ne bi trebalo da je namenjena samo detetu, već i njegovim bližnjim, čija je uloga najznačajnija za emocionalno stanje deteta.